Ja ne znam što se dešava s nama Livnjacima. Građani Livna ne samo da ne vole svoje komšije, pri tome misleći na Duvnjake, Kuprešake, Glamočake, a da o Hercegovcima ne govorim, nego se ne vole niti međusobno. Koliko god je u drugim sredinama prisutna volja da se pomogne zemljacima kada to zatreba, toliko je kod nas izražena spremnost da si međusobno odmažemo.

Umjesto da jedni drugima budemo u pomoću u svako doba dana ili noći mi jednostavno ostajemo gluhi na pozive upomoć.Ne samo da ostajemo gluhi nego i na svaki mogući način se trudimo da odmognemo. Svaka čast izuzecima, ali većina nas je takva.

Gledajući koliko nas Livnjaka ima raseljeno po svijetu, a ima nas, čovjek bi pomislio da smo uvijek spremni pomoći jedni drugima. Bar ako se ne slažemo u rodnom nam gradu, onda bi nas tuđina trebala na neki način zbližiti. Ali to nije slučaj.

Da ne bi bilo zabune, Livnjak sam rođeni. Živim i radim dolje. Svaki dan se družim s Livnjacima.

Možda se mnogi neće složiti sa mnom, ali jednostavno pred ovim stvarima mi Livnjaci ne možemo zatvarati oči. Poželio bih svim Livnjacima da više ne budu toliko kivni na uspjehe svoga komšije, da pomognu jedni drugima kad god to mogu. Jer uspjeh moga komšije je i moj uspjeh.

Dok god budemo drugačije, niti će našim komšijama biti bolje, a bogme niti nama samima.

This entry was posted on Monday, March 19th, 2007 at 5:22 am and is filed under Generalno. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.