Ustaješ se svako jutro s nadom bit će bolje. Odlaziš na posao kod lokalnih tajkuna koji su stekli prava mala bogastva doslovce preko noći. Niti škole imaju, a neki od njih niti pameti, ali svejedno im to ne smeta da se prema vama ponašaju kao da ste posljedni ološ na ovome svijetu. A na sva usta se hvale kako su oni pravi dobrotvori. Kako oni zapošljavaju desetine ljudi i hrane vas i vašu obitelj. Pa nema veze što je plaća mala i što kasni. Uglavnom radiš. Nisi bez posla. I nemoj slučajno da budeš nezahvalan na tome. Pogledaj oko sebe. Vidiš li koliko ljudi čeka da zauzme tvoje mjesto. Samo se ti buni pa ćeš i ti ponovno čekati u redu, a ja ću pored tebe proći u svome Mercedesu, BMW-u. I to upravo kojeg si mi ti i tebi ravni zaradili.

A obični radnik onda na ove riječi samo šuti i radi svoj posao. Dopušta da se gazi njegov ponos. Možda i ne bi dopustio. Možda bi rekao idite svi u pizdu materinu. Dosta mi je više. Zar sam ja za ovo glasovao? Zar je ovo ono što su nam političari obećavali? Jesu li ovo bolji dani za nas radnike? Ali zna on da ne može to učiniti. Da se ne smije buniti. Kući čekaju žena i djeca. Treba im staviti hranu na stol. Treba djecu obući i spremiti u školu. Treba režije platiti. Za sve to trebaju ti pare. Treba ti posao. I nakon što zbrojiš dva i dva odustaneš od pomisli da sve odjebeš i nastavljaš šutjeti i trpiti. Ne zbog sebe, nego zbog svoje djece i dalje nadajući se kako će sutra biti bolje. Ako ne tebi onda bar tvojoj djeci. Valjda ona neće morati trpiti ono što si ti morao.

This entry was posted on Wednesday, December 19th, 2007 at 3:41 pm and is filed under Generalno. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can leave a response, or trackback from your own site.