A sutra? A sutra što bude
Neki dan dolazim u svoj omiljeni kafić. Sjedam i naručujem kavu s mlijekom i deci coca cole. Listam novine. Gdje god pogledam vidim poskupjelo ovo, poskupjelo ono. Samo plaće nisu otišle gore. Pravi udar na standard građana. Stvarno treba biti mađioničar da preživiš mjesec.
I tako dok sam listao novine na vrata ulazi momak od svojih 19 godina. Crna vunena kapa s falš logom Nike-a, šuškava crna jakna koja već lagano gubi boju od godina nosanja, farmerke koje su spremne za smeće i crne patike koje su vidjele i bolje dane. I tako dok sjeda u kutu kafića uz prozor pozdravljam ga. Pitam ga šta ima. Nema ništa odgovara mi potiho. Kao da se stidi. Znam ga onako iz viđenja. Znam da je nedavno završio srednju školu. Nema oca. Samo majku. Nije nastavio školovanje. Nema para za normalan život, a kamoli da ode negdje na fakultet. I tako dok sjedi i čeka da dođe konobar zamišljeno gleda kroz prozor i onu kaljužu od snijega na gradskom trgu. Naručuje malu kavu. I dok je miješa pita ima li gdje ponuda. Uzima komad bijelog papira i olovku i lagano probire kroz listove ponude. Nervozno gleda svaki par koji misli odigrati. Grize olovku, pa zatim nešto piskara po onom bijelom papiru. Zatim vadi kovanicu od jedne marke i stavlja je na stol. Odlaže ponudu i odlazi do obližnje kladionice. Nakon što se vratio čisto iz znatiželje pitam ga da mi pokaže lisitić. Reko da vidim što je odigrao. 16 parova, ulog od marke i eventualni dobitak 956 KM. Ma nema šanse da dobiješ ovo. Pogleda me i osmjehnu se. Kao da mi govori kako i on sam zna da neće dobiti. Ali valja pokušati. Što mi drugo preostaje.
Ovakvih mladih momaka kao što je ovaj gore ima napretek u našem gradu. Bez cilja i perspektive lutaju gradom. Ne znajući ni sami gdje bi i kako bi. Posla nema. Budućnosti nema. A kladionica je svakodnevna destinacija koja im budi nadu da bi sutra u džepu mogli imati više od pet maraka. A kada bi i dobio na kladionici pitanje je na što bi potrošio novce. Najvjerovatnije na izlaske,. Na pjančenje. Bar da na trenutak, omamljen alkoholom, zaboravi gdje živi i kako mu je. A sutra? A sutra što bude. Ko ga jebe.
January 9th, 2008 21:42
Tako je to danas u našem gradu,jad, tuga i čemer,
pa što drugo mladima preostaje nego da se klade, kockaju i piju.
A što im to i nude naša ovdašnja vlast……..? Svi pričaju ovo, ono, ovako i onako a u ovom našem grdu uvijek sve stoji na istom mjestu i ne pomiče se. Nikakvih kulturnih zbivanja, nikakbvih većih športskih manifestacija apsolutno ništa nema što bi bar na trenutak moglo ovaj grd i ove ljude probuditi i prodrmati iz livanjske svakodnevne kolotečine od života. Mladi su poslije srednje škole prepušteni sami sebi, naravno osim onih “materinih i ćaćinih “sinova koji su dobili sve servirano. Kako je tako je, a dragi moji mladi livnjaci,mislim na one između 20 i 30 godina ,borite se sami jer nitko drugi za vas sigurno to neće!
May 2nd, 2008 01:29
Strašna svakodnevnica…kladionice u Livnu su počele još dok sam ja živio tamo…gotovo svi moji frendovi su se kladili…kad sve zbrojiš i oduzmeš gubitak…
Mogu zamislit kako je danas.
Sindrom male sredine i nezaposlenosti….
treba organizirat besplatne klubove gdje će netko pro-bono educirat takve ljude ( kao ovaj dečko),davat im znanja iz informatike,jezika-dat im neku osnovu za početak poslovnog života ( mislim da je školski sustav u Livu i Bih loš kao što je uvijek i bio)….
Netko im treba dat malo nade u boljitak, a ne ih stalno poticat na kafiće i kladionice ( država ih potiče jer ubire velike poreze) .