Neću da pravim sirotinju
Djeca su naše blago i naša radost. Svojim nas osmijehom razoružaju u trenu. Ali odgajati danas dijete nije nimalo lako i to najviše zbog ekonomskih prilika. Mladi roditelji teško dolaze do posla ili ako su zaposleni plaće su slabe. A dijete ne zna za riječ “nema”. Njemu ne možete reći da nemate novaca i da niste u mogućnosti kupiti mu čokolino, čokoladu ili što već.
Jednom sam prilikom u razgovoru sa svojim prijateljem, koji inače radi kao konobar u jednome od livanjskih kafića, upitao ga što se ne ženi. Ima dovoljno godina, noćni život ga i ne zanima previše i ima dugogodišnju djevojku. Samo je otpušio jedan dim cigare i osmjehnuo mi se onako u nevjerici rekao kako nema šanse da se ženi i nastavio “Ma kakva ženidba. Evo radim kao konobar već deset godina. Ne znam ništa drugo raditi. Na faks nisam mogao jer nisam imao para. Moja plaća nije bog zna šta. Jedva dotekne meni i mojim potrebama. Što bi još bilo kada bi se oženio. Ma bolan, da ti iskreno kažem. Neću da pravim sirotinju!”
I ova zadnja rečenica me pogodila. U tako malo riječi stalo je mnogo toga. I što je najgore čovjek ima pravo. Zašto se ženiti i praviti djecu kada im ne možemo pružiti ono najosnovnije. Zašto imati dijete kada mu ne možemo osigurati normalan život. A djeca, bezobzira koliko ih mi voljeli, koštaju. Možda ova zadnja rečenica zvuči hladno, ali je tako. Kupi pelene, kupi kolica, kupi dječju hranu. Još kada uzmemo u obzir troškove školovanja. Pa fakultet. Ogromni su to troškovi.
I onda nije ni čudo što je stopa nataliteta u padu. Vlasti malo ili skoro nikako ne vode računa o ovome problemu. Ne pomažu dovoljno rodiljama. Tek nekom simboličnim iznosom koji nije niti približno dovoljan da bi se zadovoljile osnovne životne potrebe djeteta.
Nastavi li se ovakvo stanje u budućnosti možemo očekivati da će nas svake godine biti sve manje i manje. Nema djece, i oni koji ne vide perspektivu u ovome kraju trbuhom za kruhom će otići u susjednu Hrvatsku. Jednostavno polako i sigurno ovaj kraj izumire.
March 21st, 2008 18:53
dosta surova istina ali triba ići dalje i borit se,najlakše je bježat od problema,pozdrav iz Hrvatske
March 26th, 2008 12:27
djeca su skup sport, ali život je borba i mora se živit…
Kako? Kako znaš i umiješ? Moji su kopali rukama i nogama da nešto stvore…i onda je došao prokleti rat i sad opet nemaju ništa. Ništa materijalno…
A kakav bi to tek život bio da nemaš djecu, barem znaš za koga živiš, jer sve život vrati.
Djeca su veselje, smijeh…i plač
Zato se danas ne žene sa 16, 17 i 18 nego sa 26, 27 i 28 godina…a do tada rade i zarađuju da pokušaju priuštiti djeci normalan život…
I mladi uglavnom razmišljaju na takav način (’Neću da pravim sirotinju’)…nitko neće
March 29th, 2008 09:38
potpuno se slažem s ovim komentarom,dica su ono šta nas goni naprid,da se borimo s nepravdom i da idemo dalje unatoč svim problemima oko nas,pozdrav iz Hrvatske i neki dan sam bija u Livnu i šta da kažem-samo je burek osta isti(dobar) a Livno mi djeluje dosta sumorno i tužno,
May 2nd, 2008 01:37
Na žalost to je šablon za dosta ljudi u livnu…ali ne trebaju se obeshrabrit …život je jedan i nije se dobro “začahurit2 u jedan svijet koji ne vodi ničemu pozitivnom…
Nije dobro što je taj konobar dopustio sebi da ne zna ništa drugo radit osim konobarenja…
vraćam se na jedan svoj odgovor iz nekog prethodnog posta-u livnu treba organizirat besplatne klubove u kojima će se mladi ljudi (ai stariji) educirat u području informatike,jezika i poslovanja….
May 13th, 2008 12:59
normalno da neces da pravis kada si po prirodi ociti neradnik,da bi se imala djeca moras radit za njih i uzdrzavat ih,a ne gluvarit po gradu i pisati ovakve idotske clanke…